Ronilački satovi s velikim čeličnim kućištima, širokim ramovima s oznakama vremena i jednostavnim brojčanicima, od svojih začetaka sredinom prošlog veka prerasli su u sinonim ne samo za sportski, već za ručni časovnik uopšte; ovaj vanvremenski dizajn odavno nije rezervisan strogo za plažu i podvodne aktivnosti već se nosi i uz ležerne dnevne odevne kombinacije i večernja odela.
Moderan ronilački sat nije pronalazak jednog brenda već je rezultat dugogodišnjeg rada i zbir niza invencija više proizvođača. Najvažnije pomake u kreiranju ručnog časovnika otpornog na vodu napravili su Paul Perregaux i Georges Perret s pretečom današnje krunice na vijak iz 1925, Rolex hermetički zatvorenim robustnim kućištem Oyster iz 1926, Omega dihtunzima za nepropustljivost iz 1939, Panerai čitljivim brojčanikom i luminiscentnim materijalom nazvanim Radiomir iz 1936 (ne koristi se otkad je otkriveno štetno radioaktivno delovanje) i branikom za krunicu iz 1943, Blancpain rotirajućim ramom iz 1953. te Rolex i Doxa ventilom za helijum iz 1969. godine.
Spomenuti elementi su tokom decenija postali sastavni deo ronilačkog sata. Robustno i čvrsto kućište garantuje otpornost na udarce i nagle promene temperature, dihtunzi omogućuju vodonepropustljivost kućišta u velikim dubinama, a ventil za helijum je ugrađen da bi se lagano iz kućišta otpustio ovaj gas (čiji sitni molekuli dospevaju u kućište dok se ronioci pripremaju u barokomorama pa uzrokuju razliku pritiska zbog koje može ispasti staklo ili se poremetiti funkcije sata). Modernizovana krunica na vijak, koja se zavrne u kućište kad se ne koristi, preduslov je vodootpornosti, a branici, koji mogu biti produžetak kućišta ili zaseban sistem, štite je od slučajnog okretanja ili oštećenja pri ronjenju. Ram sata s dobro vidljivim oznakama vremena (najčešće je označeno prvih petnaest te posle toga svakih pet minuta) rotira se kako bi ronioci mogli da jasno zabeleže vreme zarona i tako kontrolišu perioid proveden pod vodom.