Postoje kraljice čija se moć meri u političkom smislu, i one koje se pamte po neprolaznoj eleganciji i blistavim tragovima u istoriji nakita. Soraja Esfandijari Bahtijari (Soraya Esfandiary Bakhtiari), druga supruga iranskog šaha Muhameda Reze Pahlavija, pripadala je ovoj drugoj, fascinantnijoj grupi. Dete dvaju svetova: Isfahana i Evrope, na svetsku scenu je ušla ne samo kao kraljica Irana već i kao žena čija je lična kolekcija dragulja postala sinonim za raskoš i rafiniran ukus.

Njena priča počinje onog trenutka kada joj je budući suprug stavio na ruku verenički prsten od 22,37 karata, kreaciju Harija Vinstona (Harry Winston), i od tada je svaki važan događaj njenog života bio obeležen poklonom u vidu dragocenog kamena. Sorajina kolekcija bila je poput ličnog muzeja kraljevskog luksuza, sa komadima od Harry Vinston briljanata, safirima iz Bvlgari radionica, te remek-delima iz Cartier i Van Cleef & Arpels arhiva.
Verenički prsten s potpisom kralja dijamanata
Kada je krajem 1950. ili početkom 1951. godine šah Reza Pahlavi zaprosio mladu Soraju Esfandijari Bahtijari, učinio je to komadom nakita koji će decenijama kasnije zauzeti posebno mesto u istoriji draguljarstva. Bio je to verenički prsten kuće Harry Winston, tada već neprikosnovene adrese za najređe i najspektakularnije dijamante na svetu.

Biti izabran da izradi verenički prsten za buduću caricu Irana, za osnivača ove kuće to nije bio samo prestiž, već i dokaz da je pedesetih godina važio za neupitan autoritet među draguljarima, o čemu je već uveliko govorio njegov nadimak Kralj dijamanata. Još u vreme osnivanja 1932. u Njujorku, ova kuća nakita bila je sinonim za besprekornu eleganciju. Prsten koji je Hari Vinston sa svojim draguljarima izradio za princezu Soraju nosio je njegov prepoznatljivi potpis: impozantan dijamant od 22,37 karata, smešten u jednostavan ali otmen okvir od platine, sa po jednim dugim, pravougaonim dijamantom sa svake strane, precizno uklopljenim da savršeno prate liniju centralnog kamena.

Ono što se na prvi pogled činilo kao “samo” veliki dijamant, zapravo je bilo remek-delo arhitekture svetlosti. Glavni kamen, obrađen u step-rezu, imao je široke, ravne fasete koje nisu bleštale poput briljanata, već su davale miran, kristalan odsjaj, poput nepokretne vodene površine koja hvata svetlost zalazećeg sunca. Dva manja dijamanta sa strane nisu bila tu da odvuku pažnju, već da je usmere ka glavnom kamenu. Naime, stvarali su vizuelni okvir koji naglašava njegovu veličinu i jasnoću. Platina je odabrana umesto zlata, jer svojim hladnim, belim tonom dodatno ističe čistoću i boju dijamanta, a pri tome je dovoljno čvrsta da bezbedno nosi kamen takvih dimenzija.

Ovaj prsten ostao je najprepoznatljiviji i najemotivniji komad Sorajine kolekcije. Toliko da je na aukciji u Parizu 2002. godine proglašen zvezdom kolekcije, glavnom atrakcijom aukcije. Prodat je za 838.350 dolara, što je gotovo dvostruko više od njegove procenjene vrednosti. Nije to bila samo cena za 22,37 karata platine i dijamanata, već za Soraja efekat – retku kombinaciju kulturne, istorijske i emotivne vrednosti. Danas se smatra jednim od najpoznatijih vereničkih prstenova modernog doba.
Krunski smaragdi i dragulji iz najprestižnijih kuća
Uloga iranske kraljice Soraji Esfandijari Bahtijari donela je jednu od najimpozantnijih kolekcija nakita tog doba. Njen ulazak u bračni život obeležen je spektakularnim smaragdno-dijamantskim kompletom iz riznice krunskih dragulja Irana, raskošan set koji je uključivao ogrlicu u stilu festuna – (eng. festoon necklace) dobila je ime po dekorativnom motivu festona – često viđenih u arhitekturi i umetnosti 18. i 19. veka. Više nizova lanaca, bisera ili dragog kamenja povezanih tako da vise u mekim, zakrivljenim lukovima duž dekoltea. Zatim: par minđuša, broš i malu tijaru ukrašenu kabošon smaragdima.

Po stilu slična tijarama princeze Grejs i princeze Favzije od Egipta, prve žene Reze Pahlavija, takođe iz radionica Van Cleef & Arpels, Sorajina je bila jednako kraljevska i osvetljavala je njene nastupe od svadbenog prijema u Gulistan palati (Ružičnjak palata), preko državne posete Nemačkoj 1955. godine, pa sve do banketa za italijanskog predsednika 1957. godine. Bilo da je nosila krunu smaragda, safirnu ogrlicu iz Bvlgari ateljea ili zlatnu ogrlicu sa dijamantima, Soraja je uvek u prostoriju ulazila sa sigurnošću žene koja zna da nakit na njenom vratu nije samo ukras, već istorijski trenutak, i da sobom nosi simbol moći.
Rubini sa nepoznatom sudbinom
Među najzavodljivijim komadima iz Sorajine privatne kolekcije bio je i set Bvlgari rubina i dijamanata, par raskošnih minđuša sa odvojivim resama od rubina i dijamanata, uparen sa cvetnom narukvicom istog sastava. Pretpostavlja se da je ovaj set stigao u njene ruke krajem pedesetih godina, možda kao poklon šaha neposredno pre razvoda 1958. godine.

Minđuše su svoj debi imale u decembru 1959, a tada je šah već bio oženje caricom Farah Diba. Soraja ih je ponela sa onom suzdržanom elegancijom po kojoj je bila prepoznatljiva. Gornji deo minđuša ponovo se pojavio 1963. godine, kada je pred kamerama objavila svoj ulazak u svet filma pod okriljem Dina de Laurentisa (Dino de Laurentis). Posle njene smrti kolekcija je završila na aukciji u Parizu, a rubinski set je nestao iz javnosti. Njegova trenutna lokacija ostaje misterija.

Aukcija koja je otkrila jedan život
Priča o Sorajinoj kolekciji ima svoj početak i kraj. Počela je neposredno nakon veridbe, kada je zbog tifusa bila prikovana za postelju nekoliko nedelja. Prema zabeleženim svedočenjima, šah joj je svakog dana donosio po jedan dragulj i ostavljao ga na jastuku, gest koji je postao simbol raskoši i pažnje kojom je bila okružena.
Kraj te priče zabeležen je 2002. godine kada je u Parizu na aukciji ponuđena njena lična kolekcija. U prodaji su se našli smaragdna tijara iz krunskih dragulja, safirne i rubinske ogrlice, kao i brojni drugi predmeti iz privatnog vlasništva. Posebo su se istakle luksuzne cipele Rožea Vivijea (Roger Vivier) – francuskog dizajnera obuće koga su zvali Faberže cipela, čiji brend postoji i danas. Ove cipele izrađene od topaza i srebrnih niti – tada su opisane kao “najskuplje cipele na svetu”. Aukcija je ostvarila prihod veći od 6,5 miliona funti, a mnogi od tih komada od tada su nestali iz javnosti, ostavši zabeleženi samo u katalogu prodaje i na fotografijama iz vremena kada su bili deo jedne od najblistavijih kolekcija XX veka.
Foto: Profimedia